Sama svoja carica

Sahrana u jednom zlatiborskom selu. Nije mi umro niko blizak, pa više posmatram šta se dešava nego što me situacija emotivno pogađa: događaj je nekako svečan i tužan u isto vreme, uz jednostavnu i iskrenu posvećenost rodbine da nas ugosti i počasti, bez obzira na to što su ostali bez svog najbližeg. Znaju me, „Cicin i Milošev mali”, te se svi raspituju „gde si, šta si, jesi li se snašao”. Odgovaram ljubazno, ali u opštim mestima – pa kud da objašnjavam da se bavim privatnim biznisom, da je borba svaki dan, da utičem na karijere skoro 30 ljudi, da se ni u tri života ne bih odlučio za „siguran posao”, za rad „u struci”, za „državnu službu” za razliku od 60% mojih vršnjaka. A još da kažem da se „moje preduzeće” bavi skoro isključivo društvenom odgovornošću, pa tačno bi sahranili i mene pored pokojnika! Klimaju glavom, ja izbegnem teška potpitanja, pa nekako preguramo i to.

Mala i srednja preduzeća (MSP) čine 99,8% svih privrednih subjekata u državi, a zapošljavaju ⅔ onih koji imaju posao. Ako su MSP zapravo Srbija, je li doprinos najvećih kompanija o kome smo do sada ovde pisali u stvari nerelevantan? Šta male firme rade da bi društvo bilo bolje, spremnije na izazove koje ga čekaju, odgovornije prema zaposlenima i zajednici? Za razliku od giganata, mali su vrlo dobro povezani sa lokalnom zajednicom u kojoj poslu; svi ih poznaju, svi su na njih upućeni i njihov doprinos toj istoj zajednici je vredan i vidiljiv. On, međutim, često nije prepoznat pod imenom društvene odgovornosti, nego najčešće govori o moralnom kodeksu vlasnika i drugih ključnih ljudi u preduzeću. Ekonomska situacija je teška, pa se ovaj sektor često bori da dostigne osnovnu odgovonost prema zaposlenima i njihovim radnim pravima, ali postoje i oni koji postavljaju zlatni standard kako se, kad si mala, porodična firma, odgovorno deluje u zajednici i šire.

Tako proizvođač PVC stolarije „Sunce Marinković” u Kragujevcu ima jedan od najrazvijenijih pristupa, sa posebnim programima za zapošljavanje osoba s invaliditetom, zaštitu životne sredine, stručne prakse za studente, uključivanje devojčica u profesionalno okruženje i druge. Tako i pančevački „Božić i sinovi”, upravljači elektronskim i drugim otpadom, osiguravaju da efekat njihovog rada bude dugoročan i održiv, kroz seriju aktivnosti kojima se radi na osvešćivanju i promovisanju odgovornog upravljanja otpadom. Tako, konačno, „Obuća Pavle” iz Bačke Palanke stoji rame uz rame sa najvećim kompanijama iz toga grada kada je reč o zaštiti životne sredine i odgovornosti prema zajednici.

Malo ko bi se danas u Srbiji upustio u neizvesnu borbu da „napravi nešto svoje”. Jer, dok svako ima neku ideju (njih 44%), malo je onih koji su po tom pitanju nešto i preduzeli. To je ok, da se razumemo. Mnogi bi voleli da im stoji „works at Sam svoj gazda”, a nije svako za preduzetnika. Put ka vrhu je zavodljiv, ali i opasan i nepredvidljiv, i nikad ne znaš kad je došao taj trenutak da si stvarno stigao do uspeha.

Pruži mi ruku posle sahrane jedna stamena gospođa:

– Maca, drago mi je. Znala sam ti majku. Žena-zmaj! A čime se ti, sine, baviš?

– Pa ja sam privatnik, vodim agenciju koja pomaže najuspešnijim kompanijama da usmere skoro milion evra godišnje u sjajne mlade ljude i njihove ideje.

Maca ćuti, sluša i puši. Glavom pokaže na svet koji se skupio da posle groblja nešto prezalogaji.

– Muž i ja smo privatnici evo već 40 godina. Zaposlili smo ih na stotine, odškolovali hiljade. Ne kajem se ni za jedan dinar! Kako nam je, da ne lajem. A ti? Ti si, sine, car. Pusti ove.

Zanemim. Odem kući postiđen i duboko ponosan. Tako svi mi: ako pored svih Scila i Haribda kroz koje moraš da vodiš svoju pekaru, kafić, radionicu, cvećaru, malu proizvodnju… još smogneš snage i resursa da tvoj posao doprinese zajednici i unapredi je, a ne samo od nje zaradi, ti si već šampion.

Odmah na Fejsbuku menjaj: „works at Sama svoja carica”. Potpisujemo Maca i ja.

Darko SOKOVIĆ
Izvršni partner za strategiju i razvoj, „Propulsion