U kom sistemu mi živimo? U socijalizmu, tranziciji, primarnoj akumulaciji kapitala, korporativnom kapitalizmu, samoupravljanju? Ili smo svi zajedno u žanru rijalitija?
U Srbiji su na delu svi sistemi u isto vreme, i unutar jedne porodice, a neretko i u svakom od nas. Jer, državna služba bliska je duhom SOUR-u, zaposliti se „kod privatnika” ili pokrenuti nešto svoje podrazumeva divlji kapitalizam, a korporativna karijera nije mnogo drukčija nego na Zapadu, osim po plati. Savet roditelja o budućnosti zapravo je razgovor o prošlosti i tekovinama socijalizma, a svaki susret s administracijom, zdravstvom ili školstvom vraća te u „rijaliti Srbija”, odakle si mislio da si se uspešno evakuisao.
Rečju, rijaliti, ili više od toga. Jer nedavno je Željko Mitrović, ushićen „Zadrugom 2”, proglasio taj program sasvim novim formatom, „hiperrijalitijem”, koji je još i patentirao kao originalnu intelektualnu svojinu. I ko će tebi sad, ako imaš 30 godina, neku završenu školu, na početku si karijere, pomoći da odabereš?
Niko. Baš niko.
Naša se nesreća i krije u tome što nema etalona koji bi objasnio šta je dobro, a šta stranputica, šta ambicija, a šta košmar. Moraš sam sebi da pomogneš. U sistemu gde sve može, sistema i nema. Zato je svaki tridesetogodišnjak koji je razumeo sebe, šta hoće i kako, a zatim naporno radio da to i ostvari – pravi heroj, jer je gradio i sebe i sistem ni iz čega. Ovih ljudi je na desetine hiljada u Srbiji, rade u korporacijama ili su na čelu nečeg svog. Da bi kompanije koje ih zapošljavaju i njima se obraćaju kao potrošačima i klijentima uspešno gradile sistem novog vremena, ta se generacija mora i razumeti.
Lako je pripisati joj beznađe, eskapizam, razmaženost. Ali, šta da radimo s činjenicom da njih 54% smatra da pravi lider ulaže u razvoj svojih zaposlenih, mora biti inspirativan i imati sposobnost strateškog razmišljanja? Šta sa saznanjem da je za svega 13% ovih ljudi novac odlučujući faktor pri zaposlenju, a da najviše cene znanje? Konačno, jesu li realistična očekivanja 60% mladih da poslovni lideri bolje i uspešnije menjaju stvari nego država?
Biznisi koji nisu dozvolili da im mračne prognoze pomute vidik stvorili su infrastrukturu za uspeh kod ove nove generacije, ali i za uspeh uopšte.
Dejan Turk iz kompanije Vip mobile barem je 100 puta na nedavnom Samitu 100 ponovio reč „kul”: da je Vip „kul poslodavac”, da se on trudi da bude „kul lider”, da im je bitno „kul” okruženje, i to ne što je kul biti kul, nego zato što samo kul pristup pretvara odliv mozgova u dobitak mozgova. Zato i Vuk Kosovac, Ivana Todorović i njihov tim iz Societe Generale banke svim silama ka inovacijama, strat-up duhu i preduzetništvu vode jednu tako opreznu instituciju (kakva je bilo koja banka po prirodi stvari). Taman kad su je u toj oblasti pozicionirali na vrh, kroz „Generator”, hakatone i druge programe, uzmu i poruše sve, pa grade ispočetka, još ambicioznije! Jer slušaju zajednicu i prilagođavaju se promenama onako kako se one i dešavaju, svetlosnom brzinom. Tako je hiperinflacija društvenih sistema naterala Delta Holding da stvori sopstveni sistem rasta i razvoja „mladih lidera”, pod tim imenom. Danas su na vodećim pozicijama u timu Marije Desivojević Cvetković i njenih kolega oni koji su se „tek ispilili”, a zapravo su zajedno s Deltom profesionalno rasli i Deltu vode u budućnost već sad.
Jesu li ovi ljudi heroji novog sistema biznisa u Srbiji? I te kako. Biti heroj danas znači učiti iz dana u dan, slušati više nego što govoriš, prilagođavati se tako da menjaš sebe i vodiš druge.
Ako mogu da se menjaju rastrzani tridesetogodišnjaci bez vođstva, ako mogu i poslovično ušuškane kompanije, možemo svi. I moramo odmah. Inače će i ovo malo što smo izgradili završiti u hiperrijalitiju.
Tada neće biti teško odgovoriti u kom sistemu živimo, ali će biti nemoguće stvoriti novi.
Darko SOKOVIĆ
Izvršni partner za strategiju i razvoj, „Propulsion”